etnje gradom su neto to smo već odavno zaboravili, zar ne?, nas dvoje.
Zanimljivo je to ponekad, kako mi se čini.
Zaboravio sam osjećaj prolaenja zagrebačkim ulicama s tobom, u proljeće. Kad ti pričam stvari koje te uopće ne zanimaju, kad govorim prodavačici od koje kupuje cigarete kako ti je upravo pomogla da umre, a ti me eli izlemati do krvi nakon toga, i snano me opali po ramenu.
Zagreb je lijepo ponekad. Neka njegova dua, koju moda ne razumijemo.
Mislim da nikada prije nisam osjećao takav spokoj. Vlakovi su odlazili ka
Vječnost se smjestila
između nas
i njeno treperi
govoreći nam
da postajemo utvare
da postajemo slijepa potreba
Nemoj mi govoriti da ne plačem
Uzmi mi ruku
I pusti svemir nestati.